standard.rs
Pismo sa Kosova ili vreme odluke
Јања Гаћеша
11–14 minutes
Ako nastavimo da svojim postupcima stavljamo do znanja da nam do Kosova i
Metohije nije stalo – a upravo je takvo stanje u ostatku Srbije – pa šta briga
velike sile za naše granice, naša prava, za Mićino srce, za naše stradanje?
Drugog dana Božića srela sam svog poznanika Dejana Stolića iz sela Godance u
opštini Štimlje, koji kao raseljeno lice živi u Starom Gracku kod Lipljana.
Nakon čestitanja praznika – kao da je jedva čekao – pitao me je: „Možeš li da
pogodiš gde sam bio po Badnjak?“ Nabrojah nekoliko mesta gde Srbi iz Lipljana i
nekoliko okolnih sela obično seku hrast uoči Božića, ali nisam pogodila.
„Bio sam u šumi nedaleko od Godanca. Tamo gde smo do 1999. godine sekli
badnjak. Sa badnjakom u autu, prvi put posle skoro 27 godina prošao sam svojim
selom“, rekao mi je uz osmeh, i dalje sav ushićen zbog toga. Pitala sam da li
ga je neko od starih komšija Albanca video i odgovorio je potvrdno. „Kiša je
padala, otuda i manje ljudi na ulici, ali javio sam se komšiji koji je bio
zatečen“, rekao mi je.
Razgovarali smo i o drugim temama, ali smo se nekoliko puta vraćali na Badnji
dan i njegovu odluku da baš tamo ode. „Ne znam, tako mi je došlo. Kao da mi je
neko rekao da idem u Godance. Ne mogu da objasnim. Pozvao sam dvojicu drugara,
rekao im gde idemo, i jednostavno smo otišli. Nije bilo straha, ničega. Vodila
me je želja, Gospod, eto“, kaže mi.
(Stoliće iz Godanca pominjala sam u tekstu od pre 13 godina u kontekstu toga da
je jedan od njih, Mića, kidnapovan. To je Dejanov rođeni brat, i u trenutku
kada su ga albanski krvnici oteli (u junu 1999. godine), imao je samo 18
godina. Oni ni danas o njemu ne znaju ništa. Žive sa vešću koju im je preneo
komšija Albanac nekoliko dana posle kidnapovanja, a to je da je čuo kako su
Mići izvadili srce. U tom trenutku, svega nekoliko dana pre njihovog
proterivanja iz sela, Stolići su mislili da im je to rekao da bi ih dodatno
uplašio, tumačili su to kao vid pritiska. Tek sa otkrivanjem Žute kuće,
shvatili su da je govorio istinu. Od tada žive sa tim gorkim saznanjem, ali i
činjenicom da je upravo to njihove roditelje pre vremena oteralo u grob.)
„Sada će Albanci u Godancu misliti da si došao nešto da im poručiš. Kazaće da
Srbi nešto znaju čim si selom prošao, i to sa badnjakom“, kažem mu. Odgovara da
mu to nije bila namera. „Nisam na to ni pomislio. Samo sam čistog obraza prošao
kroz selo u kojem sam rođen. Ništa loše nikome nismo učinili, zašto da ne odem
i prođem ulicama koje i meni pripadaju“, kazao mi je sa tugom, jer se setio
Miće.
Proslava Božića
Nekako sam još pod utiskom tog našeg razgovora. Razmišljam, sigurno su se i
Albanci u Godancu setili Miće, kada se proširila vest da je jedan od Stolića
viđen kako selom prolazi, barem oni stariji da mlađima ispričaju. Takvi su oni.
Bez obzira što je toliko vremena prošlo znaju da pamtimo, i pričaće o tome.
Nekako se prešla ta granica straha. Mislim, nije on nestao, već smo naučili
da živimo sa njim kao sastavnim delom svog života
Poput Dejana koji je uzeo ključeve od auta i sa drugovima otišao u rodno selo,
ja sam dva dana uoči Božića peške prešla stazu svog detinjstva i mladosti, prvi
put od završetka bombardovanja. I meni je poput njega nešto tako došlo. To je
staza (put) koja je stopostotno okružena Albancima, ali nije me bilo briga.
Jednostavno mi je dosadilo kretanje okolnim putem isključivo autom ili kombi
prevozom, i tih kilometar i po do svog sela prešla sam kao nekada, kada sam
bila malo slobodnija. Da budem iskrena, blagi grč je postojao, ali sam je
prešla. Ne znam da li ću se opet usuditi, ali o Božiću jesam.
Nismo ja i Dejan nikakvi izuzeci, ili nešto posebno hrabri. Rade to Srbi sa
Kosova i Metohije, posebno o praznicima. Odlazi se tada do mesta u koja se
inače ne zalazi. Niko od nas ne može da opiše taj trenutak kada samo kreneš,
tako nam dođe. Samo pomislimo na Gospoda i krenemo u grad, selo, ulicu, da
obiđemo napuštena ognjišta ili crkve gde smo kršteni – da nas želja mine.
Nalaganje badnjaka u hramu Svetog Dimitrija u Kosovskoj Mitrovici, 6. januar
2026. (Foto: Eparhija raško-prizrenska)
Svi oni koji dolaze na Kosovo i Metohiju na dva-tri dana slobodniji su od nas
koji ovde živimo. Razlog je taj što Albanci znaju da su oni gosti i da će
otići. Problem imamo mi koji ovde živimo, ali i oni koji hoće za stalno da se
vrate. Mi smo njima trn u oku.
Lep nam je Božić bio ove godine, nekako svečan i posebno mio. U seču badnjaka
išlo se organizovano, ali već drugu godinu zaredom bez pratnje KFOR-a ili
policije. Jesu bili prisutni na određenim mestima, posebno policija, u nešto
većem broju, ali narod je išao sam. Išlo se uz pesmu, sa zastavama i sa decom,
kako i običaj nalaže.
Nekako se prešla ta granica straha. Mislim, nije on nestao, već smo naučili da
živimo sa njim kao sastavnim delom svog života. Da se radujemo i praznujemo
jednim delom svog bića, a da u trenutku kada osetimo strah samo kažemo sebi u
bradu: „Ma, biće ono što je rekao Bog“. (Ima i toga da su nam pratnje dosadile,
jer stradamo što stradamo – sa njom ili bez nje, isto nam je.)
Zanimljivo je i da je kiša padala tokom celog dana, ali je utihnula oko pet
sati popodne, taman kada se lože badnjaci u portama. Tek pokoja kap se mogla
osetiti, ali to nije smetalo da vatra svom jačinom gori i da bude varnica. Sve
je praćeno vatrometima, ali i zvukom crkvenih zvona, sa porukom da smo još tu.
Poruka Beograda
Naravno da nije sve prošlo mirno jer je u Gračanici policija problem pravila
grupi Srba iz sela Dobrotin koji su nosili majice sa natpisom: Hajde se sine
prekrsti i reci Hristos se rodi. Naterali su ih da skinu majice, pa su im ih
posle pola sata vratili. Sporan je bio natpis i slika hrama Svetog Save. Čista
provokacija zbog proslave Božića. Nije im se svidelo sve ono što su od ranog
jutra gledali, nema drugog objašnjenja.
Ono što se, pak, desilo u Kosovskoj Mitrovici posebno nam je privuklo pažnju.
Reč je o baneru koji je policija zaplenila, a koji je trebalo da bude
postavljen na jednoj zgradi. Na njemu je pisalo: Mir Božiji, Hristos se rodi.
Ukratko; baner je policija oduzela grupi volontera Srpske liste i odnela u
policiju. Na zahtev policije, gradonačelnik Kosovske Mitrovice Milan Radojević
i članovi Srpske liste, koji su želeli da postave pomenuti baner, otišli su u
policijsku stanicu na razgovor sa nadležnima. Tamo im je rečeno da su za
njegovo postavljanje morali da upute zahtev takozvanom Ministarstvu za lokalnu
samoupravu, ili, drugim rečima, o tome ne može gradonačelnik sam da odlučuje.
Kako god, baner je vraćen u večernjim satima i postavljen.
Ponoćna božićna liturgija u manastiru Gračanica, 2026. (Foto: Eparhija
raško-prizrenska)
Zašto nam je to bilo posebno zanimljivo? Zato što su se obistinile naše sumnje
da će se nakon konstituisanja opštine na severu, u koje su se posle tri godine
vratili Srbi, opstruirati uvek i na svakom mestu od strane centralnih vlasti.
Zamislite kako će biti kada neka druga odluka lokalne samouprave bude trebala
da se sprovede, kada ih, eto, zbog jednog banera ovako „driblaju“.
Još zanimljivije nam je bilo što su, a zbog dešavanja za Badnji dan, mediji
preneli reakciju, ni manje ni više, nego ministra spoljnih poslova Marka Đurića
na društvenoj mreži X. Od svega napisanog u tom kratkom saopštenju nama u glavi
samo odzvanja to što je reč o Ministarstvu spoljnih poslova. Sve bismo
drugačije shvatili da se oglasio i ministar unutrašnjih poslova.
Nije reč ovde da li je to Marko Đurić, Ivica Dačić ili Janko, Petar, ovde su
sporna ministarstva. Ispada da smo mi u drugoj državi, tamo neka nacionalna
manjina, pa se nadležno ministarstvo bavi nama – i to se ne dešava prvi put.
Sve to dolazi u momentu kada smo svedoci da u svetu vlada opšti grabež, i kada
je Kosovo kao bumerang mnogim zemljama zakucalo na vrata.
Granica straha
Ako bih grubo rezimirala proslavu Božića na Kosovu i Metohiji, onda ispada da
nam je najveće iskušenje priredila sopstvena država. Sve što su Albanci uradili
nije iznenađenje. Mi smo uvek spremni na to da će da nas udare, samo čekamo da
vidimo gde i kako. Ima li, posle svega što smo od njih doživeli i preživeli,
nešto što nas može iznenaditi?
Mi, sa Kosova i Metohije, sem života više nemamo šta da izgubimo, i tu granicu
sve češće prelazimo. Zato se i odlučujemo u trenutku za poteze koji, možda, i
nisu poželjni u ovoj neslobodi. Ako bi se desio incident, konkretno meni,
Dejanu, ili svim onim Srbima koji rade još hrabrije stvari, iz policije bi
rekli da smo izazivali, jer šta ćemo tamo, i potpuno smo svesni toga.
Naravno da ne bi bili upravu, jer nikome od nas to ni na pamet ne pada. To je
prosto želja da se oslobodimo tih nevidljivih lanaca koji suviše dugo stežu.
Ali, džaba se mi na trenutak njih oslobađamo, kada nas sopstvena država u njih
vraća.
Iz ove naše dimenzije sve drugačije izgleda. Blokaderi, ćacijevci i sve
ostalo, nama odavde liče na rijaliti šou
Znate, ja se u politiku uopšte ne razumem, ali zar nije sad prilika – pravi
trenutak – da na sva zvona zvonimo zbog nepravde koja nam je učinjena. Sada je
vreme da se vratimo Rezoluciji 1244 i delujemo shodno istoj, ako smo nesposobni
za bilo šta drugo.
Ministarstvo spoljnih poslova, preko ambasada, mora više nego ikada do sada da
podseća i pita gde je bilo međunarodno pravo i nepovredivost granica kada se na
nas kidisalo sa svih strana, a ne da se bavi banerima i majicama. Zar će to da
se pominje kao najveći problem Srba sa Kosova i Metohije? Ljudi, to je
ponižavajuće ne samo za nas, već za državu.
Šta se u svetu dešava, a čime se mi bavimo? Iz ove naše dimenzije sve drugačije
izgleda. Blokaderi, ćacijevci i sve ostalo, nama odavde liče na rijaliti šou.
(Možda je to prejaka reč, ali povući ću je onda kada jedni i drugi krenu ka
prelazima da nas podrže i tako pokažu da znaju gde su granice današnje Srbije.
Kada studenti izađu na ulice i dignu glas protiv izmeštanja Prištinskog
univerziteta u Novi Pazar, a o tome se ovde naveliko priča.) Kao da se namerno
bacaju koske da se ljudi time bave, dele, mrze, tuku, i šta sve ne. Sve sa
ciljem da se odvlači pažnja sa životno bitnih stvari. Mene stvarno zanima kakvu
to Srbiju žele i jedni i drugi kada Kosovo i Metohiju niko nigde ne pominje.
Srpska zastava i pogled na Kosovsku Mitrovicu (Foto: Wikimedia
commons/Geograf208/CC BY-SA 4.0)
Ovo je trenutak kada mi očekujemo da ostatak zdrave Srbije prelomi, pređe tu
granicu straha koju su postavili ljudi iz Brisela, Londona, raznih vladinih i
nevladinih organizacija, i sami glasno kažu šta je srpski nacionalni interes –
samo naš, a ne onaj koji nam je na silu nametnut. Da i to lice vide gore
prozvani, pa dalje kako hoće.
On podrazumeva i stranu sveta ka kojoj na vreme treba da se okrenemo, jer
podela sveta kojeg znamo samo po njegovoj surovosti prema nama kao pravoslavnom
narodu je već počela. Ako zakasnimo, i ako nastavimo da svojim postupcima
stavljamo do znanja da nam do Kosova i Metohije nije stalo – a upravo je takvo
stanje u ostatku Srbije – pa šta briga velike sile za naše granice, naša prava,
za Mićino srce, za naše stradanje.
Svedoci smo kakve nam je „blagodeti“ donelo drugovanje sa Zapadom, odnosno naš
pristup njima sa rečima „sluga pokorni“, i zar nije vreme da kažemo; „Dosta je
bilo“. Ovo su prelomni trenuci, koji se jednom u 100 i više godina dešavaju, i
u njima ili otadžbinu braniš ili nestaješ. Trenuci kada se narod pita, možda i
više od političara.
Janja Gaćeša je dugogodišnji dopisnik Novog Standarda iz Gračanice i autor
knjige „Pisma s Kosova 2011-2023: Zašto si nas ostavio Beograde?“ Ekskluzivno
za Novi Standard.
Izvor: Novi Standard
Naslovna fotografija: Eparhija raško-prizrenska
BONUS VIDEO:
https://standard.rs/2026/01/14/pismo-sa-kosova-ili-vreme-odluke/
--
Srpska Elektronska Informativna Mreža - SIEM
www.antic.org
---
Ову поруку сте добили зато што сте пријављени на Google групу „Srpska
Informativna Mreza“.
Да бисте отказали пријаву у ову групу и престали да примате имејлове од ње,
пошаљите имејл на [email protected].
Да бисте погледали ову дискусију, посетите
https://groups.google.com/d/msgid/siem/PH0PR13MB5446D13F583A8A0469E220A0AE8CA%40PH0PR13MB5446.namprd13.prod.outlook.com.