pcnen.com 
<https://www.pcnen.com/portal/2023/12/17/uloga-velike-britanije-u-teroristickoj-operaciji-nato-a/>
  


Uloga Velike Britanije u terorističkoj operaciji NATO-a - PCNEN


PCNEN

14–18 minutes

  _____  

Autor: Kit Klarenberg*

Nedavno deklasifikovani fajlovi iz britanskog Ministarstva spoljnih poslova 
dodali su zabrinjavajuće detalje u priču o operaciji „Gladio 
<https://en.wikipedia.org/wiki/Operation_Gladio> “. Organizacija je otkrivena 
1990. godine, kada je javnost saznala da CIA, MI6 i NATO obučavaju i 
raspoređuju podzemnu armiju nacističkih paravojnih formacija širom Evrope, da 
potkopavaju političke protivnike, uključujući i napade pod lažnom zastavom.

Među njima je bio i mladi Silvio Berluskoni, medijski oligarh koji je bio 
premijer Italije u četiri različite vlade od 1994. do 2011. godine. Bio je član 
tajne zavereničke grupe hladnoratovskih političkih elita posvećenih Gladijevim 
ciljevima, P2 (P2, Propaganda Due), Berluskoni, koji je preminuo 12. juna 2023. 
godine, nesumnjivo je odneo više od jedne važne tajne u grob.

Teško je poverovati da je nezgodna istina sačuvana u britanskim dokumentima o 
operaciji „Gladio“ do trenutka deklasifikacije. Ipak, nedavno objavljeni 
materijal je veoma elokventan. Dokumenti, koji pokrivaju buran period od 
dvanaest meseci od prve objave o „Gladiju“, ilustruju koliko je londonska 
obaveštajna mašina pažljivo pratila dešavanja na kontinentu.

Dokumenti ne samo da bacaju novo svetlo na zaveru, već naglašavaju važnost 
„Gladija“ u ulozi britanskih obaveštajca u pridruživanju američkim kolegama u 
savremenim zaverama, a koje uključuju podzemne snage u rasponu od Sirije do 
Ukrajine.

Delovi dosijea sa kojih je skinuta tajnost snažno sugerišu da su Britanci znali 
mnogo više o neviđenim krivičnim delima nego što su javno priznavali, 
uključujući pokušaj svrgavanja savezničke italijanske vlade i otmicu i ubistvo 
njenog lidera.

„PODZEMNI POKRET OTPORA“ KREĆE NA POSAO

„Gladio“ je uključivao grupu antikomunističkih partizanskih armija „koje su 
ostale u pozadini“, čija je zvanična misija bila da odbije napredovanje Crvene 
armije u slučaju sovjetske invazije. U stvari, ove snage su počinile bezbroj 
nasilnih i krivičnih dela kao deo „strategije napetosti“ usmerene na 
diskreditaciju levice i opravdavanje mera državne bezbednosti.

Operativac „Gladia“, Vinčenco Vinčiguera, koji je 1984. godine dobio doživotnu 
zatvorsku kaznu, zbog podmetanja bombe pod automobil u Italiji, pri tome su 
ubijena tri policajca, a dvojica ranjena, objasnio je:

„Moramo da napadnemo civile, muškarce, žene, decu, nevine ljude, strance, one 
koji su veoma daleko od političkih igara. Razlozi za to su jednostavni: ovi 
teroristički napadi treba da nateraju ljude u Italiji da od svoje vlade traže 
povećanu bezbednost… Ljudi voljno menjaju slobodu za bezbednost, mogućnost da 
se šetaju ulicama, voze vozovima i idu u banku. Takva je politička logika 
terorističkih napada. Oni prolaze nekažnjeno jer država ne može sama sebe da 
izvede pred sud.”

Skandal u zapadnim prestonicama oko razotkrivanja „Gladija“ je već nekoliko 
meseci dominira na naslovnicama mejnstrim medija. Evropski parlament je 
reagovao donošenjem Rezolucije kojom se osuđuje postojanje „alternativne 
podzemne obaveštajne i vojne organizacije bez ikakve demokratske kontrole, koja 
će se verovatno nezakonito mešati u unutrašnje političke poslove zemalja 
članica i koja raspolaže nezavisnim arsenalom i vojnim resursima. ugrožavanje 
demokratskih struktura onih zemalja u kojima deluju“.

Rezolucija je pozvala sve evropske države da sprovedu nezavisne sudske i 
parlamentarne istrage o „Gladiju“. Međutim, to nije donelo opipljive rezultate, 
sa izuzetkom istraga u Belgiji, Italiji i Švajcarskoj. Štaviše, istražitelji su 
značajno redigovali zaključke i pokušali da spreče njihovo prevođenje na 
engleski. Ovo može objasniti zašto je ovaj, sigurno istorijski skandal, tako 
brzo zataškan i zaboravljen.

S tim u vezi, nedavno deklasifikovani dokumenti mogu postati jedan od 
najvrednijih primarnih izvora našeg vremena, dajući predstavu o poreklu i 
unutrašnjem delovanju tajnih terorističkih formacija NATO-a u Italiji.

Uzmimo, na primer, memorandum koji je pripremio Frančesko Fulči (Francesco 
Fulci), stalni predstavnik Italije pri UN, a koji je 6. novembra 1990. podeljen 
učesnicima „strogo tajnog“ sastanka Severnoatlantskog saveta (glavnog tela 
NATO-a za donošenje odluka), a zatim poslat visokim britanskim zvaničnicima, 
uključujući i one koji su bili u inostranstvu.

Prema memorandumu koji je tadašnji premijer Rima Đulio Andreoti uručio „šefu 
italijanske parlamentarne istražne komisije o terorističkim incidentima“, 
beleška počinje činjenicom da su se posle Drugog svetskog rata razvile zapadne 
obaveštajne agencije „ nekonvencionalna sredstva odbrane, stvarajući skrivenu 
mrežu otpora na svojim teritorijama radi prikupljanja informacija, sabotaže, 
propagande i diverzija u slučaju neprijateljske okupacije.”

Ispostavilo se da su vlasti Rima počele da postavljaju temelje za takvu 
organizaciju 1951. godine. Četiri godine kasnije, italijanska vojna obaveštajna 
služba (SIFAR) i „odgovarajuća saveznička služba“ (čitaj CIA) su se zvanično 
dogovorile o organizaciji i aktivnostima „tajne postokupacione mreže“:

„’Gladio’ je uključivao agente koji su delovali na teritoriji koji su, na 
osnovu godina, pola i aktivnosti, mogli da izbegnu moguću deportaciju i 
zatvaranje od strane stranih okupatora; mogli su se lako kontrolisati čak i 
izvan okupirane teritorije; pokret je bio strogo poverljiv i stoga je podeljen 
na „ćelije“ kako bi se minimizirala svaka potencijalna šteta uzrokovana 
eventualnom pojavom prebega, nesrećama ili upadima u mrežu“.

„Mreža tajnog otpora“ imala je posebne jedinice za informativne operacije, 
sabotaže, propagandu, radio komunikaciju, šifrovanje, prijem i evakuaciju ljudi 
i opreme. Svaka od ovih struktura trebalo je da deluje autonomno, „sa 
komunikacijom i koordinacijom obezbeđenim spolja“.

SIFAR je uspostavio posebno tajno odeljenje za regrutovanje i obuku „Gladio“ 
operativaca. Do tada je imala pet „gerilskih odreda spremnih za raspoređivanje 
u oblastima od posebnog interesa”, širom Italije, koji su čekali da budu 
aktivirani za dalji neprekidan rad.

„Operativni materijali“, uključujući razne eksplozive, oružje (minobacače, 
ručne bombe, pištolje i noževe) i municija, bili su sakriveni u 139 tajnih 
podzemnih skrovišta. Aprila 1972., radi dodatne bezbednosti, premešteni su u 
obližnje kancelarije vojne policije.

Zvanično je obnovljeno samo 127 oružarnica. U gornjoj belešci se navodi da su u 
oktobru 1964. godine najmanje dva od njih „verovatno opljačkala nepoznata 
lica“. Može se samo nagađati ko je to bio i šta su uradili sa ukradenim oružjem.

BRITANSKO UČEŠĆE U POKUŠAJU DRŽAVNOG UDARA

Fulči je na samitu Severnoatlantskog saveta konačno upitan da li je „Gladio“ 
ikada odstupio od svojih pravih ciljeva, odnosno delovao van uloge „zaštitne“ 
sile koja bi bila potrebna u slučaju sovjetske invazije. Nije mogao dodati 
ništa novo u belešku, ali je potvrdio da je „oružje korišćeno u nekim od 
terorističkih akata dobijeno iz skrovišta koje je napravio ‘Gladio’“.

Ovo može odražavati činjenicu da je jedan od „ispravnih ciljeva“ operacije bilo 
politički motivisano nasilje. Izveštaj SIFAR-a iz juna 1959. godine, koji je 
otkrio istoričar Daniele Ganser (Daniele Ganser), potvrđuje da je operacija 
uključivala gerilsku akciju protiv „unutrašnjih pretnji“, od samog početka. U 
italijanskom kontekstu, to je podrazumevalo sistematsko terorisanje levice.

Kako je popularnost Komunističke partije Italije rasla uoči izbora 1948. 
godine, CIA je ulivala novac u demohrišćansku kasu i vodila prateću 
antikomunističku propagandnu kampanju. Tajna operacija je bila toliko uspešna u 
sprečavanju levičarske vlade da dođe na vlast u Rimu, toliko da se Lengli tajno 
mešao u sve lokalne izbore najmanje narednih 24 godine.

Međutim, tajne operacije CIA nisu bile dovoljne da spreče Italijane da s 
vremena na vreme biraju pogrešne vlade. Na opštim izborima 1963. ponovo su 
pobedili demohrišćani, ovoga puta pod vođstvom levičarskog političara Alda 
Moroa, koji je nastojao da napravi koaliciju sa socijalistima i demokratskim 
socijalistima. Tokom sledeće godine izbio je dugotrajan spor između strana u 
vezi sa oblikom uprave.

U međuvremenu, specijalisti za operacije SIFAR-a i CIA-e kao što je „američki 
Džejms Bond” Vilijam Harvi, kovali su zaveru da spreče ovu vladu da dođe na 
vlast. Kao deo operacije “Fortepiannoe solo”, operativci „Gladija“ su poslati 
da insceniraju namešteni i namerno neuspešni pokušaj ubistva Moroa.

Otmičari su, prema planu, trebali da tvrde da su im komunisti naredili da ubiju 
Moroa, čime su opravdali nasilno zauzimanje sedišta nekoliko političkih partija 
i listova, kao i hapšenje napaćenih levičara koji su držani u tajnom sedištu 
filijale „Gladio“ na Sardiniji. Na kraju, plan je poništen, iako do kraja 1964. 
još uvek nije skinut sa dnevnog reda.

Moro je postao premijer bez incidenata i vladao je zemljom do juna 1968. 
godine. Četiri godine kasnije „Fortepiannoe solo ” je dospeo pod oko 
istražitelja, ali rezultati nisu objavljeni sve dok javnost nije saznala za 
postojanje „Gladija”. Iako se u zaključcima nije pominjala uloga Velike 
Britanije u planiranom puču, nedavno objavljeni dokumenti snažno ukazuju na 
njenu umešanost.

Tadašnji predsednik Italije Frančesko Kosiga zahtevao je da ministarstvo 
dostavi „detalje o merama koje je UK preduzela 1964. godine“, navodi se u 
dokumentu Forin ofisa iz februara 1991. o nedavnim dešavanjima u vezi sa 
skandalom.

Kosiga je to očigledno učinio po nalogu sudije „čije istrage o nerešenim 
terorističkim napadima su prvo otkrile operaciju Gladio” i koji je preduzeo 
„korak bez presedana” zahtevajući od predsednika da dâ izjavu pod zakletvom. Do 
ovog trenutka, Kosiga je već priznao da je saznao za odgovarajuće tajne snage 
dok je bio zamenik ministra odbrane 1966. godine.

Njegov zahtev upućen Forin ofisu snažno sugeriše da je britanska obaveštajna 
služba igrala važnu ulogu u „Fortepiannom solo“ i da je italijanski predsednik 
bio dobro svestan zavere.

Dana 16. marta 1978, Moro je kidnapovan od strane levičarske jedinice „Crvenih 
brigada“ na putu do sastanka na visokom nivou gde je planirao da blagoslovi 
novu koalicionu vladu koju su podržavali komunisti. Pet njegovih telohranitelja 
je ubijeno u tom slučaju.

Posle dva meseca zatočeništva, kada je postalo jasno da vlada neće pregovarati 
sa „Crvenim brigadama“ niti će zameniti nekog od njihovih zatvorenika za Moroa, 
otmičari su pogubili bivšeg italijanskog premijera, a leš izrešetan mecima 
ostavljen je da trune u prtljažniku automobila.

Morovo ubistvo izazvalo je neke osnovane sumnje da su se operativci „Gladija“ 
infiltrirali u Crvene brigade kako bi gurnuli grupu na preteranu brutalnost i 
podstakli potrebu javnosti za konzervativnim režimom koji podržava brutalne 
mere radi uspostavljanja zakona i reda. A ubistvo je, više od bilo čega drugog, 
bilo u skladu sa ciljevima strategije tenzije policijske države.

Da li je Moro bio žrtva „Gladija“ ili ne, jasno je iz memoranduma Forin ofisa 
sa kojeg je 5. novembra 1990. godine deklasifikovan, a koji je napisao tadašnji 
britanski ambasador u Rimu Džon Ešton (John Ashton), da je London znao gde je 
više nego što je ikada otkriveno iz zvaničnih izvora.

„Postoje posredni dokazi da su jedan ili više Moroovih kidnapera u tajnosti 
bili u kontaktu sa bezbednosnim vlastima u to vreme; i da su ove namerno 
zanemarile da proveri tragove koji bi mogli da dovedu do kidnapera i da spasu 
Morov život“, napisala je Ešton.

Štaviše, prema britanskom diplomati, predsednički komitet za vanredne situacije 
koji je pokušao da spase Moroa bio je deo zloglasne P2 masonske lože, koju su 
činile političke elite lojalne „Gladiju“.

Prema rečima Eštona, P2 je bila samo jedna od mnogih „misterioznih desničarskih 
snaga“ koje su pokušavale „da preko terorizma i uličnog nasilja da izazovu 
represivnu reakciju protiv italijanskih demokratskih institucija“, kao deo 
„strategije tenzija“. A predsednik Kosiga nije bio svestan da su njegovi 
članovi direktno ušli u krizni komitet.

U aprilu 1981. godine, magistrati Milana organizovali su raciju na vilu 
italijanskog finansijera i samoproglašenog fašiste Licija Gelija (Licio Gelli), 
koji je osnovao ložu. Tamo su pronašli spisak članova od 2.500 ljudi, 
uključujući italijanske političare, bankare, špijune, finansijere, 
industrijalce, kao i visoke službenike za sprovođenje zakona i vojne 
zvaničnike. Među najistaknutijim članovima klike bio je Silvio Berluskoni.

Morov „istorijski kompromis” i dolazak Andreotijeve vlade na vlast bio bi 
„poslednji korak stranke pre njenog sopstvenog ulaska u vladu”. Ešton je rekao 
da je ovaj razvoj događaja „bio prokletstvo za P2“ koji je „tada efektivno 
kontrolisao [talijanski] bezbednosni aparat“, kao i mnoge neestablišmente i 
američke političare“, i mogao bi „jednom zauvek da eliminiše svaku mogućnost 
ostvarivanja komunističke Partije nacionalne mogućnosti“.

Ešton je priznao „posredne dokaze“ o „podršci SAD P2“. U stvari, osnivač lože, 
Geli, bio je toliko blisko povezan sa američkim nacionalnim bezbednosnim i 
obaveštajnim aparatom da ga je rimski ogranak CIA direktno optužio za stvaranje 
paralelne antikomunističke vlade u prestonici.

Dalja istraga je otkrila da je 1969. Henri Kisindžer pomogao da se nadgleda 
regrutovanje 400 visokih italijanskih i NATO oficira za operativce P2. SAD su 
bile toliko zahvalne Dželiju za antikomunističku čistku da su ga učinile 
počasnim gostom na inauguracijama američkih predsednika Džeralda Forda, Džimija 
Kartera i Ronalda Regana.

Ešton je zaključio memorandum napomenom da niko nikada neće saznati istinu o 
umešanosti Vašingtona u krvavi period „olovnih sedamdesetih”. Puno učešće 
Ujedinjenog Kraljevstva u terorističkim napadima, svrgavanjima vlada, 
kampanjama destabilizacije i drugim gnusnim mahinacijama pod okriljem operacije 
„Gladio“, ne samo u Italiji već i širom Evrope, takođe će gotovo sigurno ostati 
tajna, naravno svesno.

Tek 1993. godine javnost je saznala kako SAD i Velika Britanija predaju 
municiju borcima „Gladija“ da podstiču krvave napade širom Italije. Kako je 
Frančesko Fulči rekao na „strogo tajnom“ sastanku sa prijateljima iz NATO-a, 
Vašington i London su bili ti koji su snabdevali svoje izvršioce, uključujući i 
za bombaški napad na Centralnu stanicu u Bolonji 1980. godine, u kojem je 
poginulo 85 ljudi, a povređeno više od 200.

Gotovo svi odgovorni za ove gnusne zločine uspeli su da izbegnu pravdu. 
Nekoliko glavnih osumnjičenih za masakr u Bolonji, uključujući tvrdokornog 
nacistu i istaknutog agenta MI6 Roberta Fiorea, pobeglo je u London. Britanija 
je odbila da ih izruči, uprkos optužbama protiv njih u odsustvu za zločine.

Veliko iskustvo stečeno od strane britanskih obaveštajnih službi tokom 
operacije „Gladio“ postavlja pitanja o poukama koje MI6 primenjuje u trenutnim 
tajnim operacijama na različitim poprištima rata. Kako je „The Grayzone“ saznao 
u novembru 2022. godine, da su veterani britanske vojske i obaveštajnih službi 
obučavali i sponzorisali terorističku gerilsku vojsku u istočnoj Ukrajini da 
sabotiraju Krim i druga područja na kojima se govori ruski. Plan je predviđao 
obuku pripadnika ćelija radikalnih Ukrajinaca čiji su zadaci uključivali 
„gađanje, kretanje, komunikaciju i preživljavanje“.

inosmi.ru <https://inosmi.ru/20230625/britaniya-263846415.html> 

naukakultura.com 
<https://naukaikultura.com/skinuta-oznaka-tajnosti-sa-dokumenata-koji-otkrivaju-ulogu-velike-britanije-u-teroristickoj-operaciji-nato-a/>
 

S ruskog preveo Zoran Milošević

* Autor je britanski istraživački novinar

 

-- 
Srpska Elektronska Informativna Mreža - SIEM
www.antic.org
--- 
Ову поруку сте добили зато што сте пријављени на Google групу „Srpska 
Informativna Mreza“.
Да бисте отказали пријаву у ову групу и престали да примате имејлове од ње, 
пошаљите имејл на [email protected].
Да бисте видели ову дискусију на вебу, посетите 
https://groups.google.com/d/msgid/siem/057701da3190%24ce4f0df0%246aed29d0%24%40gmail.com.

Reply via email to